Ispis
UZ MONOGRAFIJU DIZAJNA VLASTE JARNJAK (Piše: Branka Hlevnjak)

Hod u zagrebačkim cipelama

U svojoj ediciji zanimljivih monografija iz područja primijenjene umjetnosti i dizajna ULUPUH je objavio te 18. siječnja 2018. predstavlja u Zagrebu monografiju rijetke teme: dizajna cipela

Riječ je o dizajnu Vlaste Jarnjak, koju većina ljudi poznaje kao dizajnericu keramičkog nakita. Međutim ova monografija obuhvaća razdoblje od 1959. kada je Vlasta Jarnjak maturirala na ŠPU u Zagrebu, sve do 1989. kada je napustila zanimanje kreatorice ženskih i dječjih cipela. Postavljena je u europski kontekst u kojem je živo sudjelovala na međunarodnim sajmovima u Zagrebu, Beogradu, Bologni, Parizu, Düsseldorfu i drugdje kao predstavnica Tvornice obuće Astra i članica UKIM-a, kao izlagačica-kreatorica, sudionica simpozija  i kongresa Modeurop-a, predavačica, novinarka stručnih časopisa (Vjesnik Astre i časopis Koža i obuća i edukativnih za djecu poput Pčelice itd.) kao ilustratorica časopisa Styl i glavna urednica Modnog žurnala ženskih, muških i dječjih cipela - Košuta. Za kreativni rad dobila je visoka priznanja i nagrade. Ovdje se javlja kao svjedokinja i kazivačica o okolnostima tridesetogodišnjeg rada u industriji cipela.
Bez industrije nema dizajna
Kada razmišljamo o dizajnu u našim hrvatskim uvjetima u doba šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, kada se u dizajn uključila Vlasta Jarnjak, trebamo imati na umu dvije stvari. Prvo, dizajn je industrijska kategorija, to jest, nastao je za potrebe industrijske proizvodnje onog trenutka kada se spoznalo da su tijekom 19. stoljeća inovatori-inženjeri preuzeli vodstvo u proizvodnji i oblikovanju novim materijalima, konstrukcijama i tehnologijama, te time isključili umjetničko-zanatsko estetsku vrijednost oblikovanja uporabnih predmeta. Na čelu te mudre spoznaje, koju je postupno preuzeo cijeli zapadni svijet, stajao je Nijemac Hermann Muthesius, nakon što je proučio britanski industrijski uspjeh i njegove mane. Osnovao je 1907. udrugu Deutsher Werkbund s izložbenim programom promoviranja modernog, funkcionalnog dizajna bez historicističkih ukrasa, i oblikovanje u novim materijalima prikladno industrijskoj proizvodnji itd. Istaknuta imena arhitekata uključenih u stvaranje novog zanimanja - dizajnera - za industrijalizirani svijet - su Peter Behrens, Walter Gropius (osnivač Bauhausa u Weimaru 1919.), Ludwig Mies van der Rohe, Marcel Breuer, Le Courbisier. Naravno, ta se lista širila kao i temeljne postavke o dizajnu kao novom složenom i odgovornom zanimanju. Bauhaus, ta najjača škola moderne misli, je i iz današnje postmoderne perspektive, ostala uzor-škola, što znači da se njezin odjek, ili točnije odjek rada i doktrina njezinih profesora, može prilagoditi i postmodernoj misli koja polazi, jednako, kao i Bauhaus, od rušenja svega postojećeg i počinjanja ab ovo.