Ispis
HRVATSKA ZBILJA - Hrvoje Hitrec

 

Hrvatski desant na Budimpeštu

 

Književna manifestacija „Panonia“ u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i hrvatske udruge Croatica u Budimpešti te Saveza Hrvata u Madžarskoj okupila je u Budmipešti hrvatske književnike. Uz to, vedra ekipa iz Đakova je podsjetila na 160. obljetnicu rođenja graditelja Josipa Vancaša,  pa su se Hrvati okupili u velikom broju

 

Snažan vjetar sredinom prošloga tjedna otpuhao me u Budimpeštu, kamo sam se ionako morao zaputiti jer je Ivan umro 27. ožujka. Umro je doduše 1472. i to u Medvedgradu ponad Zagreba, poslije su mu kosti prenesene u Pečuh gdje je svojedobno bio biskup pečujski, ali je morao bježati iz Madžarske zbog sudjelovanja u uroti protiv Matije Korvina, zajedno sa svojim starijim rođakom, znamenitim Ivanom Vitezom od Sredne. Riječ je, razumjeli ste, o Janusu Pannoniusu, prvom velikom pjesniku hrvatskoga roda u doba procvata humanizma, o Hrvatu Ivanu Česmičkom koji je pjevao na latinskom, autor elegija i epigrama, diplomat, značajna osoba budimskoga kulturnog kruga na Korvinovu dvoru. Danas se po njemu zove Sveučilište u Pečuhu. Rođen ondje gdje Drava utječe u Dunav, po vlastitom zapisu, pa nije baš jasno zašto ga neki vežu uz Čazmu, no nije važno. Hrvate koji su pisali značajna djela na latinskom svrstavamo u korpus hrvatske književnosti, uostalom latinski je u mnogim stoljećima (pa do polovine 19.) bio na stanovit način i politički jezik kao (ne)prikriveni zaštitnik hrvatskoga. Janusa Pannoniusa svojataju Hrvati i Madžari. Najtočnije bi bilo reći da nije ni (samo) latinski, ni (samo) hrvatski ni (samo) madžarski, nego panonski pisac, a datum njegove smrti dobro je odabran za književnu manifestaciju „Panonia“ u organizaciji Društva hrvatskih književnika, ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog (Mirko Ćurić) i hrvatske udruge Croatica u Budimpešti (vodi ju Csabo Horvat), te Saveza Hrvata u Madžarskoj. Tako se na podlozi mitske Panonije i madžarsko-hrvatskih veza okupilo rečenoga vjetrovitog dana u ožujku toliko Hrvata koliko ih nije prodrlo u Madžarsku od vremena bana Jelačića, a stigli su iz Hrvatske (Goran Rem, Jasna Horvat, Josip Cvenić i Josipa Gogić iz Osijeka, Đuro Vidmarović i potpisnik ovih redaka iz Zagreba), Tomislav Žigmanov, Darko Baštovanović i Mirko Kopunović iz Vojvodine (Subotica), iz BiH (Orašje) Joso Živković i Mato Nedić, iz Austrije Robert Hajszan, „domaći“ Hrvati u Madžarskoj Ivan Tomek iz Pečuha kao i Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenoga zavoda Hrvata u Madžarskoj. Da, i Katarina Gubrinski Takač iz Budimpešte.
Zgusnut program
Croatica sada djeluje u Lonyay ulici, u prostorijama koje se tek uređuju. Žalibože, program je bio toliko zgusnut, u jednu večer, da je svakomu od nas dodijeljeno pet minuta ili nešto više, a mnogi su sigurno htjeli reći nešto više, a ne samo pročitati dvije il tri svoje pjesme ili ulomak iz proze. Ali ni to nije važno, glavno je da smo se vidjeli, da su se možda nepoznati upoznali, a za dodatnu hrvatsko-madžarsku vezu pobrinula se vedra ekipa iz Đakova koja je podsjetila na 160. obljetnicu rođenja graditelja Josipa Vancaša, rođenog u madžarskom Šopronu, opusom vezanim uz Zagreb (Prva hrvatska štedionica, primjerice), a još više uz Sarajevo gdje je u vrijeme biskupa Stadlera sagradio katedralu, ali i palaču Zemaljske vlade i još ponešto. Vedra ekipa, kažem, jer su doveli iz Đakova i dva vrlo darovita mlada glazbenika. U svakom slučaju, dobro zamišljen hrvatski desant na Budimpeštu, uz nazočnost simpatičnoga hrvatskoga veleposlanika u Madžarskoj, Mladena Andrlića, i zanosne riječi Đure Vidmarovića, predsjednika DHK i poznavatelja Madžarske, te nema sela u toj državi kojemu ne zna ime, a nekmoli grada. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem uvodno je govorio na temu „Hrvatska književna Panonija – U početku bijaše Janus Pannonius“, nakon njega Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Madžarskoj (Pečuh), te Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i politički vođa Hrvata u Srbiji.
Večer prije u raskošnom budimpeštanskom kazalištu na obali Dunava hrvatskoj književnoj riječi pridružili su se i kazalištarci - izvedena je dramatizacija „Povratka Filipa Latinovicza“ M. Krleže u koaliciji Hrvatskoga kazališta u Pečuhu (samostalna ustanova od 1994.), glumaca iz Osijeka i Zagreba, odlična režija Nine Kleflin, sjajni mladi Matija Kačan kao Filip, odvažna i impresivna Nela Kocsis, Vlasta Ramljak, Damir Lončar... Na mahove doista više no dobra predstava. Trebalo bi ju prikazivati za gimnazijalce po cijeloj Hrvatskoj, dobili bi bolji dojam o Latinoviću nego kada čitaju prozu koju teško svladavaju, pa se utječu Googlu i sažetcima.
Hrvatska utvrda
Hrvatska je škola prosvjetna utvrda u Budimpešti, u njoj vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom, a postoji i športska dvorana nazvana po Draženu Petroviću. Škola na hrvatskom jeziku, s hrvatskim (uglavnom) profesorima, postoji pod tim imenom od 1990. Prije toga, u ona nezaboravna jugoslavenska vremena, zvala se Srpskohrvatska škola...
U trenutku razlaza, Srbi su htjeli preuzeti školu, a Hrvatima rekli da odu u – Pečuh. Na intervenciju iz Zagreba (Tuđman), stvari su se promijenile, ostala je (postala) u Budimpešti Hrvatska škola (skraćenica HOŠIG), te je sada kako jest. Da malo približim hrvatsku književnost hrvatskoj djeci u Madžarskoj, nešto sam o tome govorio u okviru jednoga školskog sata, a usporedo je mnogostrano darovita književnica Jasna Horvat u drugom kabinetu promovirala glagoljicu koja je inače na originalan način upletena i u njezine romane. U trećem kabinetu vidim na zidu zemljovid Madžarske, današnje granice i one koje nekad bijahu, sa sjeverom preko Dunava (sada Slovačka), te velikim dijelovima koji su pripali Rumunjskoj.