Ispis
KOMENTAR (Piše: Silvana ORUČ IVOŠ)

 

Sustav je zakazao, ali narod je čudo!

 

Slučaj djevojčice Mile pokazao je dvije Hrvatske. Onu ljudsku, toplu, sućutnu. Narod koji će otkinuti od sebe kako bi pomogao bližnjem u nevolji. Hrvatsku koja je nebrojeno puta pokazala da može zajedno slaviti i tugovati. Hrvatsku koja je čovječna i koja te do zadnjeg daha ispunjava ponosom. Ali i onu drugu. Lošu i negativnu. Elitističku koja u svojim rukama ima poluge i može ih pomaknuti. No, ne će.

 

Sudbina djevojčice Mile Rončević i priča o dobroti naroda koji se nesebično odazvao molbi njezina oca ispunila nas je ponosom. Ali i bijesom. U rekordnom vremenu, od samo nekoliko dana, Hrvati su napravili čudo i skupili preko 35 milijuna kuna, što je dovoljno da djevojčica Mila dobije mogućnost za neophodno joj liječenje u Klinici za dječje bolesti u Philadelphiji. Vjerujem da smo svi bili dirnuti pričama o dobroti „malih“ ljudi koji su doslovno davali i posljednje što mogu i imaju kako bi pomogli bolesnoj djevojčici. Hrvatski narod u Domovini i iseljeništvu još je jednom pokazao kako ima srce i kako zna prepoznati potrebe onih koji su nevolji. Građani, mediji, obrtnici, tvrtke, športaši, znani i neznani bez puno riječi uključili su se u humanitarnu akciju nakon što je Milin otac na facebooku zamolio prijatelje i rodbinu da pomognu kako bi joj se osiguralo neophodno eksperimentalno, ali skupo liječenje u SAD-u. Nije to prvi put. Iako poprilično osiromašeni, Hrvati su već puno puta dokazali da ne će ostati imuni na tuđu bol i nevolju. Puno je djece dobilo priliku za izlječenje i život zahvaljujući dobroti i nesebičnosti „običnih“ ljudi koji su u stanju pokrenuti i lavinu, doslovno odvajati od vlastitih usta. Isto kao što se pomagalo ljudima koji su u nesrećama ostali bez domova, siromašnima, mladima bez roditeljske skrbi… Ljudi koji su se organizirali i branili od požara, spašavali ljude i imovinu u poplavama i uskakali gdje god je i kad god je sustav zakazao.
A u slučaju male Mile i u slučaju brojne druge djece kojima je neophodno liječenje u inozemstvu kako bi spasili živote - sustav je zakazao! Jer ako ima mogućnosti bilo gdje u svijetu spasiti ljudski život, spasiti dječji život, a država ne reagira, onda nešto veliko ne valja. Pri tom nisu u pitanju liječnici ili drugo medicinsko osoblje koji daju sve od sebe i koji često u nedostatnim uvjetima pomažu bolesnicima. U pitanju je politika koja po onoj ‘sit gladnome ne vjeruje’, ne želi vidjeti potrebe svog naroda. Prof. dr. Jelena Roganović, liječnica koja je uložila sav mogući trud da pomogne malenoj Mili, a kojoj su javno zahvalili i Milini roditelji, poslala je najjaču poruku onima koju imaju moć odlučivati o sudbini brojne djece: „Silno mi je drago da je djevojčica otišla na nastavak liječenja u vrhunsku ustanovu. S obzirom na moj životni rad, mislim da mi je važnije i da se skrenula pažnja na djecu s malignim bolestima, da se podigla nacionalna svijest i ja se toplo nadam da ne će sve stati na tome. Ima tu puno ‘Mila’ kojima je isto tako treba pomoć.“ Upravo su ove riječi prof. Roganović poruka „onima“ koji mogu mijenjati stvari. I koji mogu utjecati na sudbinu drugih “Mila”. Poruka je to i svima nama da ne šutimo već da se borimo za bolju Hrvatsku.
Uostalom, slučaj djevojčice Mile pokazao je dvije Hrvatske. Onu ljudsku, toplu, sućutnu. Narod koji će otkinuti od sebe kako bi pomogao bližnjem u nevolji. Hrvatsku koja je nebrojeno puta pokazala da može zajedno slaviti i tugovati. Hrvatsku koja čovječna i koja te do zadnjeg daha ispunjava golemim ponosom.
Ali i onu drugu. Lošu i negativnu. Elitističku koja u svojim rukama ima poluge i može ih pomaknuti. No, ne će. Ta elitistička Hrvatska dobila je mandat za to da radi na tome kako bi nam svima bilo bolje. Umjesto toga (čast iznimkama kojih srećom ima) štite svoje položaje i status quo. Donose zakone za koje unaprijed svi znamo da nisu dobri i da ne će riješiti problem. Puštaju da Hrvatska odumire na svim područjima. Ne samo demografski i ekonomski, nego i moralno. Pa i doslovno. Onako kako bi pustili malu Milu da umre. Vrte se u krugu svojih ambicija, interesa i straha za vlastite sinekure. I šute kao da ih se ništa ne tiče! A ta je šutnja najgori grijeh!
Pa evo, i u slučaju djevojčice Mile, i druge bolesne dječice, nikom na pamet nije palo reći kako će se neophodno im liječenje koje je nedostupno u Hrvatskoj, platiti iz nekog fonda. A i kad moraju progovoriti, kažu kako nema novaca.
No, nemojmo se zavaravati. Novaca ima. Svakodnevno ga izdvajamo ili su ga stariji sugrađani nekoć za radnog vijeka izdvajali. Oni koji pune proračun svakodnevno se susreću sa svom silom nameta. Hrvatska ima drugi najveći PDV u Europi. Problem je u tome što se taj silni novac umjesto da se usmjerava u razvoj i nužne reforme, te za pomoć onima kojima je zaista potrebna, troši na bespotrebnu i golemu birokraciju koja nas guši i koja će na kraju sve dovesti do propasti. Birokraciju kojoj nikad nije dosta i koja ne zna stati. Do kada?