PDF Ispis E-mail
HRVATSKA ZBILJA - Hrvoje Hitrec

 

Veterani i kadeti

 

Narod sluša, gleda liste i križa se. Na izbore za EU parlament uglavnom ne će izaći, jer ionako najveći broj ljudi na listama ne poznaje imena niti je za njih ikada čuo, a ionako zna da će HDZ dobiti najviše ne zbog imena na listi nego zbog imena stranke koja i dalje izaziva nostalgične osjećaje starije i srednje generacije, pa im nije važno ni što je Plenković ubacio pregršt mladih plenkovića, kao da Bjelica uvede u momčad, za važnu utakmicu, kadete Dinama. Njihova će himna biti „Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli svijet je sada pred nama“. Tko im može zamjeriti?

 

Hrvatska je straža došla u prvi plan prošloga tjedna pri iznošenju jednoga i živčanoga prosvjeda drugoga zastupnika koji je grdno pretjerao, a novine se raspisale o teškom stražarskom poslu i nevelikim plaćama, analizirale na koji način se zastupnika diže iz klupe, te da je zahvat vrlo rizičan u uskom prostoru i moglo bi doći do ozljeda kralježnice... Straža bi trebala imati medicinski dosje svakoga narodnog poslanika, uključujući rendgenske snimke: ako one kazuju da zastupnik uopće nema kičmu, onda je stvar manje opasna.

Ali nije u tomu bit. Nije problem u Hrvatskom saboru iznošenje zastupnika. Njih bi trebalo u n o s i t i u sabornicu, da ne bude tako sablasno prazna. Zato saborsku stražu treba kadrovski i tjelesno ojačati, dati joj ovlasti da lovi zastupnike po kavanama i restoranima, u stranačkim uredima gdje se skrivaju i drijemaju, na javnim mjestima, trgovima i ulicama, frizerajima i skrovitim parkovima gdje u miru i tišini promišljaju budućnost Hrvatske. Doduše, od trenutka kada su raspisani europski izbori, vrli reprezenti javnosti imaju alibi: rastrčali su se po zemlji hrvatskoj, piju, jedu i obećavaju da će se njihovim ulaskom u Europski parlament stubokom promijeniti stvari u Hrvatskoj, Europi i svijetu, da će Hrvatska – pogotovu što uskoro predsjeda, ali i nezavisno od toga – postati prvorazrednom silom u Europi i šire, njemački će radnici šljakati na hrvatskim bauštelima, šteli to ili ne, a Francuzi raditi na recepcijama jadranskih hotela i konobariti. I, što je najvažnije, u Europskom će parlamentu svi govoriti hrvatski, a ne samo oni, to jest hrvatski parlamentarci.
Narod sluša, gleda liste i križa se. Na izbore uglavnom ne će izaći, jer ionako najveći broj ljudi na listama ne poznaje niti je za njih ikada čuo, a ionako zna da će HDZ dobiti najviše ne zbog imena na listi nego zbog imena stranke koja i dalje izaziva nostalgične osjećaje starije i srednje generacije, pa im nije važno ni što je Plenković ubacio pregršt mladih plenkovića, kao da Bjelica uvede u momčad, za važnu utakmicu, kadete Dinama. Njihova će himna biti „Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli svijet je sada pred nama“. Tko im može zamjeriti?
Ipak, dobro zvuči da su na listi osobe poznate iz Domovinskoga rata. Ostale stranke grebu se za preostala mjesta, SDP će dobiti koju sjedalicu – i on zahvaljujući nostalgiji, ali uglavnom jugonostalgiji. Amsterdamska koalicija dobit će mjesto u amsterdamskoj gradskoj skupštini. Svi drugonavedeni trebali bi, ako uđu, tražiti da se poništi europska rezolucija o zločinima totalitarnih režima, odnosno onaj njezin dio koji govori o zločinima komunizma, kojih nije bilo. Tu će im interpelaciju u korektnoj pravnoj formi napisati odvjetnik Nobilo, s obrazloženjem u privitku da su tzv. komunistički zločini nevažni incidenti, a što su Hrvati masakrirani bez suda također nije važno...
IDS-ov feud
Žalosna sudbina Uljanika odškrinula je vrata u sebe zatvorenog i nedodirljivog IDS-a koji je Istru pretvorio u svoj feud, u markgrofoviju koja se preko volje izjašnjava vazalnom u odnosu prema Zagrebu, a kada bi god „Zagreb“ pitao što se ondje događa, izvukli bi se mačevi, bodeži i ježevi, s tvrdnjama da to tamo neka Hrvatska želi napakostiti Istri. To jest, dugogodišnjim pranjem mozga, IDS je uvjerio i sebe i sve oko sebe da je on – Istra, pa tko ga dirne, dirnuo je Istru. I uspio u tom pranju, a njegovi velmože taj su uspjeh eksploatirali na razne načine, baš kao u vrijeme markgrofije. Bogatili se, postavljali svoje španove, utjerivače itd., povezivali sa sumnjivim likovima i od njih dobivali novac za protuusluge, postavljali upravne i nadzorne odbore s podlim namjerama, a u trezoru držali stalnu zamisao o političkoj autonomiji kojom su plašili hrvatske vlade pa se nisu usuđivale ući preduboko u IDS-ovske malverzacije.
I još su jedan adut (ucjenu) imali u IDS-u: „Zagreb“ je ako ne ustaški i fašistički, onda barem sklon gledati kroz prste takvima i sličnima, dok je IDS sveta utvrda antifašizma, multikulturalnosti i istinski odmak od primitivnog hrvatstva s onu stranu Učke (to jest Rijeka se izuzima). Glede korupcije: u IDS-u je došlo do skandaloznog izvrtanja Biblije, to jest u ideesovskoj zbilji Abel je ubio Kajina.
Kada sam ja definitivno postao „ljubiteljem“ IDS-a? U ratu. U vrijeme srpske agresije. Točnije, u vrijeme iznašašća veleposlanika i traktorista u obliku Z-4, kada je IDS živnuo. Citiram iz knjige Ivice Miškulina („Šeks“): „Nacionalnom identitetu IDS je pretpostavljao regionalni, a u okviru županije rad na uspostavi autonomne regije Istra koja bi obuhvaćala dijelove Hrvatske, Italije i Slovenije. Projekt autonomije regije Istra nije bio zaokružen, nego je predstavljen kao nacrt regionalne samouprave s elementima autonomije i federalizma – što nije bila slučajnost. Hotimična nedorečenost projekta, motivirana razumljivim bojaznima, ipak nije mogla skriti njegov neustavni karakter...“ Uz to spominje autor želje IDS-a za demilitarizacijom, „izmještanjem svih vojnih postrojba“.
Znači, rečeno normalnim jezikom, IDS je u vrlo složenom trenutku, uz četnički nož nastojao zabiti i svoj u leđa Hrvatskoj. Nije uspjelo ni jedno ni drugo, noževi su promašili, pa se IDS nakon rata – čuvajući u mislima i nadalje iste namjere – posvetio zgrtanju novca i čekanju druge prilike, a u tom čekanju, da mu ne bude dosadno, po stranačkom ključu djelovao na širokom polju, neometan, sve dok nije stavio ključ u bravu Uljanika. I što? Ništa. Rossanda je u pritvoru, a očevi lupaju i dalje iste fraze, optužuju sve „zagrebačke Vlade“, a najviše ovu kojoj je na kraju puknuo film, dok Flego snima novi pod naslovom „Valter brani IDS“.
Hrvatski jezik
Spomenuo sam ga u svezi s kroatizacijom EU. O hrvatskom jeziku i novim riječima koje bi trebale zamijeniti tuđice, javio se (naravno) Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u napisu pod naslovom „Duh zrakomlata vlada hrvatskim jezikom“. Vrlo je uzbuđen što je javna televizija posvetila dosta prostora nagradi nazvanoj po dr. Ivanu Šreteru, pa se raspisao u poznatoj, podmukloj maniri jednoga javnosti i sada nepoznatog jezikoslovca sa slabašnim opusom, štićenika pomalo zaboravljenog Željka Jovanovića, bivšeg ministra prosvjete koji je Joziću svojedobno povjerio izradbu novog pravopisa sa zadaćom da bude „manje hrvatski“ od Babićeva „Hrvatskog pravopisa“. Jozić je našao okrilje u lijevonasađenim medijima, prirodnom staništu, te je u tom toplom zagrljaju tiskan i njegov najnoviji pamflet u kojemu izbjegava reći da nagrada za novu hrvatsku riječ nosi ime dr. Šretera (da mu Pupovac ne zamjeri), a ne zna ni da je nagrada dodijeljena u Lipiku, a ne u Pakracu.
Jezik, pismenost uopće, tema je na kojoj se poskliznula i eksperimentalna reforma školstva, pa je posljednjih tjedana vidljiv omanji odmak od tableta i sličnih igračaka. Uvidjelo se, naime, da djecu treba naučiti čitati i pisati, vratiti se izvorima ne samo hrvatskoga školstva, da djeci „ne treba ugađati“ kao što je u jednom razgovoru rekao veliki Mate Maras koji kaže i ovo: „Ne sjećam se kada sam prvi put čuo da nacionalnu povijest i junake stvaraju učiteljice“, što se ne odnosi samo na povijest nego i na književna djela, poglavito na one s povijesnom podlogom, koja više od suhih podataka ostaju u pamćenju mališana. U jednom sam časopisu (možda i vi) pročitao savjete psihijatra Manfreda Spitzera koji veli da „uz korištenje digitalnih medija idu različite popratne pojave – od nedostatnog učenja u djetinjoj dobi, preko manjkavih društvenih kontakata i doživljaja sreće u djetinjstvu... pa sve do kroničnih bolesti“, sa zaključkom: „Izuzev onih koje su financirale računalne industrije i telekomkunikacijske tvrtke, do danas ne postoji nezavisna studija koja bi bez ikakve dvojbe dokazala da učenje samim uvođenjem računala i monitora u učionice postaje djelotvornije. No, postoje one koje dokazuju da digitalni mediji stvaraju ovisnost, debljinu, nesanicu, depresiju, doprinose kognitivnom propadanju i konačno pospješuju demencijske procese.“ Baš tako.
Lutanje i opake misli
U lutanje i opake misli spada i nepromišljen diletantizam na nekim portalima koji pišu o kazalištu, poglavito o kazalištu za djecu. Tako sam pročitao da teatri za djecu ne bi trebali imati na repertoaru bajke i legende, nego predstave s temom nasilja u obitelji, primjerice. Ma jest, djeci je jako potreban takav verizam, sirovo nasilje od kojega će imati traume. Diletanti koji pišu takve mudrosti trebali bi se zamisliti – kad smo već pri nasilju u obitelji – kako su se to Ivica i Marica našli u šumi i tko ih je izbacio iz tople kuće, kako je zla maćeha odlučila likvidirati Snjeguljicu, i kako je druga neka maćeha u koaliciji sa svojim kćerima maltretirala Pepeljugu. No da, i to bi se mogli „veristički“ prikazati, ali ljudi koji znaju i djecu i kazališta za djecu potrude se da u prvom planu budu ugodni osjećaji, da ona Spitzerova misao o sreći u djetinjstvu zavlada scenom, pa ako je potrebno u tom smislu ponešto „retuširaju“ i klasike. A legende u kazalištu? Hrvatske legende poglavito, ali i legende i mitovi drugih naroda, od antike nadalje. Zašto ne. Štoviše. Jer, nacionalnu povijest i junake ne stvaraju samo učiteljice (Maras), nego i kazališta za djecu koja znaju da su upravo legende pravi put prema doživljaju povijesti, pa makar se i nije dogodila baš tako, ali je baš zato, maštovita, privlačna dječjoj publici. I nešto odraslijoj koja će se zapitati je li bilo baš tako, što je dobar put prema učenju povijesti koju, kao školski predmet, školarci danas panično izbjegavaju.

 

Your are currently browsing this site with Internet Explorer 6 (IE6).

Your current web browser must be updated to version 7 of Internet Explorer (IE7) to take advantage of all of template's capabilities.

Why should I upgrade to Internet Explorer 7? Microsoft has redesigned Internet Explorer from the ground up, with better security, new capabilities, and a whole new interface. Many changes resulted from the feedback of millions of users who tested prerelease versions of the new browser. The most compelling reason to upgrade is the improved security. The Internet of today is not the Internet of five years ago. There are dangers that simply didn't exist back in 2001, when Internet Explorer 6 was released to the world. Internet Explorer 7 makes surfing the web fundamentally safer by offering greater protection against viruses, spyware, and other online risks.

Get free downloads for Internet Explorer 7, including recommended updates as they become available. To download Internet Explorer 7 in the language of your choice, please visit the Internet Explorer 7 worldwide page.