PDF Ispis E-mail
Razgovor - Pavo Barišić

 

Bosanskoj Posavini manjka istraživanja i proučavanja vlastite povijesti

 

Prof. dr. Pavo Barišić, dugogodišnji je poznati društveno-politički djelatnik, jedan od naših izvrsnih znanstvenika. Rođen je 9. rujna 1959. Možda je “posavski kamenac” kojega je ponio iz obiteljskog doma u svojoj Gornjoj Dubici kod Odžaka u Bosanskoj Posavini utjecao na njegovu mirnoću, mukotrpan rad, mudrost, upornost i strpljenje, ali je sigurno da je kroz život prošao put pun iskustva, a koji je u današnjoj situaciji u Hrvatskoj neizmjerno važan pogotovu u znanstvenom smislu.

 

Što Vam znači zavičaj?

O značenju zavičaja za svakoga čovjeka, za identitet osobe, pisao sam u svojim filozofskim raspravama. Tematizirao sam zavičajnost između ostaloga, i u doktorskoj disertaciji, gdje sam razmatrao o pojmovima “svijeta” i “ethosa”. Posebice sam razmatrao koliko modernom čovjeku znači pomračenje svijeta koje se događa uslijed krize vrjednota što od 19. st. intenzivno zaokuplja zapadnu moralno-političku misao. Citirao sam poznate riječi Friedricha Nietzschea: “Jao onom tko nema zavičaja!”
Pisao sam o bez-zavičajnosti čovjeka i suvremenom zalasku uma 1989. , a nekoliko godina poslije, dogodilo se i meni osobno iskustvo o kojemu pjeva Nietzsche kada najavljuje nadolazak zime i nihilizma; i sām sam, na neki način, izgubio zavičaj. To je za mene bila jedna od egzistencijalno vrlo potresnih situacija, kao i mnogima koji smo podrijetlom iz Posavine, kada je 1992. godine naš zavičaj u agresiji razrušen, spaljen i opustošen, a ljudi iz svojih domova prognani. Povezao sam taj gubitak zavičajnosti na svoj način sa sudbinom modernoga čovjeka, koji je u trajnoj potrazi za vlastitim ethosom, domom, zavičajem, obitavalištem, blizinom zajednice.
Međutim, povezanost s rodnim krajem nije prekinuta kad sam Posavinu napustio nakon osnovne škole 1974. Otišao sam u Bol na otoku Braču i to zajedno sa, spomenuo bih to ime s posebnim poštovanjem, kolegom iz razreda u Gornjoj Dubici - Perom Zečevićem. U Odžaku danas njegovo ime nosi srednja škola u kojoj je radio kao profesor, a on ima velike zasluge za povratak mnogih prognanih i obnovu razrušena kraja. Pero je bio prijatelj, koji me pozvao na zajednički nastavak školovanja u Bolu, premda sam već bio krenuo u Gimnaziju u Modriči. Na njegov poziv i molbu otišli smo skupa i bilo nam je to doista prekrasno životno razdoblje.
Nakon završene gimnazije, započeo sam studij prava i potom filozofije i njemačkoga jezika. Tako da sam iz zavičaja prilično rano otišao zbog školovanja i studija. Nastanio sam se u Zagrebu gdje živim već četrdeset godina, od 1979. Pritom nastojim uspomenu na zavičaj održati što je dulje moguće, ona nikada nije posve iščeznula niti je zatomljena. Osobito sam često odlazio u posjete do prije nekoliko godina, dok su mi još roditelji, povratnici nakon rata, tamo živjeli. Ali i danas, kada njih više nema, roditeljska kuća i rodni kraj privlačno su mjesto koje rado posjećujem. Nalazi se u Gornjoj Dubici, koja pripada povijesnoj župi Podvučjak. Gornja Dubica bila je posljednje sjedište Župe koje se premještalo od Pećnika do Svilaja i Potočana.
Povijest toga kraja na mene ostavlja snažan dojam. Pogotovu sam bio sretan i ponosan kad sam nakon dugogodišnjega istraživanja ustanovio kako se je na kućnoj “numeri” na kojoj se nalaze imanja mojih roditelja i stričeva rodio davne 1789. godine prvi iz generacije naših izravnih predaka u Posavini - Mijo Barišić. Dakle, vjerojatno se generacija prije toga, negdje sredinom 18. st., doselila u taj kraj. To je nekoliko stoljeća bogate povijesti, koja nas na neki način obvezuje. Tako je i moja povezanost s rodnim krajem uvijek bila živa, a kao što sam i napomenuo, ona je posebno oživjela početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada smo doživjeli velike patnje i stradanja.
Bosanska Posavina tada je bila jako izložena agresiji i za mene je to bio snažan poticaj za neposredni angažman i djelovanje u Zajednici prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata Bosanske Posavine. Bio sam u Predsjedništvu te Zajednice, sudjelovao u mnogim aktivnostima sve do Daytonskoga mira i nakon toga povratka manjega dijela raseljenih. Stoga sam s radošću nastavio djelovanje u tom segmentu i kada je osnovana Udruga bosanskih Hrvata “Prsten”. Kao pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske imao sam čast i zadovoljstvo poduprijeti vrijednu ideju okupljanja i uključiti se kasnije u Predsjedništvo. Posebice sam ponosan što sam bio u prigodi sudjelovati u utemeljenju Kluba znanstvenika. Bio sam i predsjednikom toga Kluba u prva dva mandata, nastojeći potaknuti upravo i one koji žele zadržati svoju povezanost sa zavičajem, poduprijeti ljude koji tamo žive, ali i zadržati naše poveznice s rodnim krajem.

 

Gospodine Barišiću, politika nije davala priliku za opstanak Bosanskoj Posavini, ali kuće tamo niču, ljudi se vraćaju. No, ne intenzitetom kojim bi smo željeli. Jesmo li možda mi, ljudi iz Bosanske Posavine “zatajili” u tom smislu? Možda smo trebali biti malo bučniji, energičniji?

Vrlo je zanimljivo opažanje koje ste iznijeli. Ali svakako nismo bili ni nedovoljno energični niti smo šutjeli kada je trebalo govoriti. No, proširio bih Vaše pitanje osvrtom na bremenitu povijest toga kraja. Ona je nemirna i razorna još od vremena Rimljana; u svakom razdoblju imamo vrijeme sadnje i gradnje, a potom rušenja i raseljavanja. Sve do velikosrpske agresije, na koju ste ukazali, možemo promatrati kako to plodno područje uz Savu često postaje poprištem na kojem se stanovništvo u seobenim valovima izmjenjivalo. Mijenjale su se i utvrđivale granice, što je određivalo stanje među carstvima.
Tako se prije tri stoljeća na taj prostor proširilo Habsburško Carstvo, nakon što je princ Eugen Savojski zauzeo te krajeve. Vi znate da granica nakon mira u Srijemskim Karlovcima nije bila prirodna i onakva kakva je sada između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tokom rijeke Save, nego se prostirala 20-40 kilometara južno od Save. Tako je veći dio prostora Bosanske Posavine od 1699. do 1739. godine, sve do Beogradskoga mira, pripadao Habsburškom Carstvu. Kasnije je ponovno vraćeno osmanskoj upravi i do danas je to ostala republička, odnosno državna granica. Dakle, kad promatramo kako se stanovništvo mijenjalo i kako se iseljavalo i ponovno naseljavalo, to doista pokazuje, sve do posljednje kataklizme koja je zahvatila posavski kraj, kako su se tim područjem svojedobno namirivala carstva i države. Također, kad pogledamo planove međunarodne zajednice o podjeli BiH upravo su se na Posavini “lomila koplja”. Svjedoče o tome kako propali Vance-Owenov tako i sramni Owen-Stoltenbergov plan koji je na zemljovidu ucrtao tzv. „Posavski koridor“.
Želio bih ukazati na jedan dio svoje djelatnosti o kojoj ranije nisam govorio u javnosti. U razdoblju od 1992. do 1995., od početka agresije na Posavinu do Daytona, u vrijeme kada sam obnašao dužnost ravnatelja Instituta za filozofiju i bio na drugim javnim službama i političkim funkcijama, između ostaloga bio i predsjednik Upravnoga vijeća Pučkoga otvorenog učilišta, sudjelovao sam u organizaciji nekoliko okupljanja. Između ostaloga, pomagao sam u pripremama Sabora prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata Bosanske Posavine, koji se održao 20. studenoga 1993. u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.
Manje je poznato u javnosti da je za tu prigodu napisana prva Deklaracija prognanih, izbjeglih i iseljenih Bosanske Posavine, koja je usvojena i potpisana na tom Saboru. Pripala mi je čast napisati nacrt te Deklaracije, koja je na Saboru pročitana i koja je dobila svesrdnu potporu brojnih nazočnih. To je bio prvi akt nakon kojega su krenuli drugi slični skupovi. Dva mjeseca nakon toga, krajem siječnja 1994., održana je konstituirajuća sjednica Hrvatskoga narodnog vijeća „provincije Bosanska Posavina“ u Slavonskom Brodu, na kojoj je za predsjednika Sabora Bosanske Posavine izabran dr. Josip Jelić, a za dopredsjednika dr. Anto Kovačević i odvjetnik Iko Stanić. Poznato je koliko je upravo taj dopredsjednički dvojac odigrao ključnu ulogu da se zaustave sramni Ženevski pregovori i prekine razaranje Bosne i Hercegovine. Napokon je početkom veljače 1994. godine u Sarajevu održan znameniti Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Imao sam čast, zadovoljstvo, ali i privilegij sudjelovati u tim povijesnim zbivanjima. Po izaslanicima Bosanske Posavine poslao sam svoj prilog za Deklaraciju koja je donesena na sarajevskom Saboru.
Stoga sam jako ponosan na prvotnu Deklaraciju prognanih, izbjeglih i iseljenih Bosanske Posavine. Na temelju međunarodnoga prava njome smo obznanili javnosti da se na području Bosanske Posavine u 1992. i 1993. „dogodio genocid nad većinskim hrvatskim i muslimanskim pučanstvom“. Tu smo se u izjavi suprotstavili i tražili od međunarodne zajednice „bezuvjetno pravo povratka svih prognanih i izbjeglih Hrvata i Muslimana u svoje domove“, „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosanske Posavine“, kao politički ustrojene pokrajine s većinskim hrvatskim pučanstvom. Namjerno prenosim doslovno formulacije u obliku u kojemu su tada usvojene.
Nažalost, povijest se okrutno poigrala s tim krajem. Nema više Bosanske Posavine kao cjelovitog teritorija. Ostalo je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine vrlo malo uglavnom oraškoga, odžačkoga i šamačkoga kraja od prvotnih osam općina Bosanske Posavine. Kakvi su međunarodni posrednici dijelili taj kraj, možda možemo biti sretni što je išta ostalo ili vraćeno nakon Daytonskoga mira u danim okolnostima. Ali valja zacijelo žaliti za onim što je izgubljeno kao i za urušavanjem značenja Bosanske Posavine za BiH, Hrvatsku i ovaj dio Europe.
Tu je živjelo vrijedno pučanstvo, s iznimno razvijenim osjećajem za tradiciju, s visokim ćudorednim načelima čestitosti i poštenja, poštivanja obitelji, vrijednosti koje su visoke na ljestvici poželjnih kulturnih tečevina. Mnogi su potomci tih vrijednih Posavaca raseljeni diljem Republike Hrvatske, Europe i svijeta. Na tom području, još uvijek, imamo ne samo puno razrušenih domova nego još više onih koji su obnovljeni, ali napušteni. Međutim, nadam se da će i Europska unija što skorije dati prigodu tom kraju i tim ljudima koji su opstali na tom području, ali i onima koji se gorljivo zalažu za taj kraj, za njegovu obnovu i povratak onih koji to žele.

 

Your are currently browsing this site with Internet Explorer 6 (IE6).

Your current web browser must be updated to version 7 of Internet Explorer (IE7) to take advantage of all of template's capabilities.

Why should I upgrade to Internet Explorer 7? Microsoft has redesigned Internet Explorer from the ground up, with better security, new capabilities, and a whole new interface. Many changes resulted from the feedback of millions of users who tested prerelease versions of the new browser. The most compelling reason to upgrade is the improved security. The Internet of today is not the Internet of five years ago. There are dangers that simply didn't exist back in 2001, when Internet Explorer 6 was released to the world. Internet Explorer 7 makes surfing the web fundamentally safer by offering greater protection against viruses, spyware, and other online risks.

Get free downloads for Internet Explorer 7, including recommended updates as they become available. To download Internet Explorer 7 in the language of your choice, please visit the Internet Explorer 7 worldwide page.