Izdvajamo
PDF Ispis E-mail
VIJEĆE ZA SUOČAVANJE S POSLJEDICAMA VLADAVINE NEDEMOKRATSKIH REŽIMA

Dokument dijaloga i prijepora

 

Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima na sjednici održanoj 28. veljače 2018. donijelo je
Dokument dijaloga. Zbog velike važnosti za hrvatsko društvo Dokument donosimo u nekoliko nastavaka Hrvatskoga slova kao i izdvojena mišljenja članova istoga Vijeća

1. Vlada Republike Hrvatske donijela je na sjednici održanoj 2. ožujka 2017. Odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, klasa: 022-03/17-04/74, urbroj: 50301-24/04-17-2. Tom je odlukom utvrdila da su zadaće Vijeća izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću te preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima (točka II. Odluke). Vijeće je obvezano da zatražene dokumente dostavi Vladi Repu-blike Hrvatske do 1. ožujka 2018. godine (točka IV. Odluke).
2. Vijeće je na sjednici održanoj 28. veljače 2018. godine razmotrilo konačni tekst dvodijelnog dokumenta nazvanog “Temeljna polazište i preporuke / O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta” (dalje: Dokument), koji je rezultat jednogodišnjeg rada Vijeća utemelje-nog na konstruktivnom i otvorenom dijalogu njegovih članova.
3. Dokument rasvjetljava okvir unutar kojega se vodio dijalog među članovima Vijeća, a hrvatskoj Vladi te drugim nadležnim tijelima daje široku platformu za promišljanje smjera kojim bi trebalo ići eventualno posebno pravno uređenje obilježja totalitarnih režima i pokreta u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća.
4. S obzirom na mnogobrojne probleme koje dotiče, Dokument je za pojedine članove Vijeća prihvatljiv, dok je za pojedine samo djelomično prihvatljiv. U tom smislu, ovaj dokument, osim što potvrđuje visoku razinu dijaloške kulture, ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita stajališta o pitanjima na koja se u Dokumentu daju odgovori s kojima se ona ne slaže. Ta stajališta mogu biti dostavljena Vladi Republike Hrvatske radi njihova prilaganja uz Dokument te čine dio ukupne dokumentacije.
Zaključno, svi članovi suglasni su u tome da Dokument ne izražava u cijelosti stajališta nijednog pojedinog člana Vijeća, ali je rezultat doprinosa svakog člana Vijeća. Upravo je u tome i najveća vrijednost ovog dokumenta dijaloga.
U Zagrebu 28. veljače 2018., Predsjednik vijeća

Članovi vijeća
Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima osnovala je hrvatska Vlada 2. ožujka 2018., a članovi su:
akademik Zvonko Kusić,
predsjednik HAZU
akademik Stjepan Damjanović,
predsjednik Matice hrvatske,
dr. sc. Antun Vujić, glavni ravnatelj
Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža
dr. sc. Ivo Lučić, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest,
dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog
memorijalno-dokumentacijskog centra
Domovinskoga rata
Nataša Jovičić, bivša ravnateljica Javne
ustanove Spomen-područje Jasenovac
dr. sc. Ivo Goldstein, redoviti profesor
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog
katoličkog sveučilišta
dr. sc. Aleksandar Jakir, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
dr. sc. Budislav Vukas, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci
dr. sc. Mario Vinković, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta
J.J. Strossmayera u Osijeku
dr. sc. Nevio Štetić, redoviti profesor na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta
Jurja Dobrile u Puli
dr. sc. Mladen Ančić, redoviti profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru
dr. sc. Jasna Omejec, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Vanja Ivan Savić, docent na
Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Nenad Zakošek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Tihomir Cipek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

POJMOVI
1. Totalitarni i/ili nedemokratski režimi

Svi su totalitarni režimi nedemokratski, ali svi nedemokratski režimi nisu nužno totalitarni: tiranije, diktature, autokracije..., sve su to nedemokratski režimi. Međutim, totalitarizam stavlja ili barem pokušava staviti pod represivni nadzor cijelu državu, društvo, do obitelji, pojedinca, pa i djeteta, podvrgava ih cilju vlastite radikalne ideologije preko jedine dopuštene političke sile, stranke ili pokreta i njihova represivnog aparata, uz neupitnu ulogu Vođe, pod cijenu drastičnih represalija te uz masovne progone i žrtve nepoželjnih dijelova društva po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, socijalnoj ili nekoj drugoj diskriminatornoj osnovi.  Fašizam i komunizam u temelju su totalitarni i time nedemokratski režimi. Bez većih rasprava o njihovim razlikama – prvi u fokus stavlja osobito naciju i njezina prava nad drugim u pravilu “manje vrijednim” narodima, čime se opravdava “čišćenje” nacije od njoj “stranih” elemenata, kao i osvajački ratovi radi širenja “životnoga prostora” vlastite nacije; drugi u fokus stavlja klasu i klasnu borbu kao osnovnu pokretačku povijesnu silu i ideologiju koja treba ovladati svijetom i koja također pod vodstvom jedine dopuštene političke sile, stranke (partije) kao “avangarde” takve borbe, uz povezivanje s upravnim sustavom kao cjelinom i uz njoj podređen represivni aparat, u okviru koncepcije jedinstva vlasti, tumači i sprovodi navodne povijesne ciljeve borbe radničke klase te u ime “naroda”, isto tako uz masovne progone i žrtve “klasnoga neprijatelja”, ali i demokratskih, to jest “neprijateljskih elemenata” uopće, ostvaruje sveobuhvatnu vlast nad svim segmentima društva. Pojedini oblici fašizma i komunizma razlikuju se donekle i međusobno i unutar sebe (npr. talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam; ruski boljševizam pa staljinizam, titoizam, “samoupravni socijalizam” i dr.).
Ovim prilozima nije svrha razmatranje takvih razlika, niti neko stupnjevanje totalitarne represije pojedinih etapa tih režima koje su se mijenjale, nego suočavanje s onim njihovim praksama i značenjima koja ostavljaju posljedice do danas, te ih pojedine političke skupine ponekad i pozitivno evociraju, izazivajući sukobe koji onda dovode do uznemiravanja građana, sijanja mržnje, suzujući demokratski politički prostor na nepremostive konflikte te izazivajući smetnje za demokratsku izgradnju zemlje.  Zato je osobito potrebno ukazivati na uzroke nastanka te na tragične posljedice vladavine nedemokratskih režima u kontekstu priznatih i nepriznatih, istraženih i neistraženih masovnih kršenja ljudskih prava koja još uvijek nisu izmirena njihovim punim i meritornim otkrivanjem, priznavanjem i odgovarajućim pijetetom, pa stoga ni satisfakcijom za njihove neposredne žrtve i osjećaje njihovih obitelji. Takvo stanje hrvatsko društvo i državu opterećuju nametnutim političkim podjelama.
Traumatski elementi prošlosti, osobito oni koji uključuju masovne žrtve i kršenja ljudskih prava, posebno ako su aktualizirani antagoniziranim, nepravednim i pristranim pristupima aktivno suprotstavljenih političkih skupina, moraju biti cjelovito istraženi i objektivno sagledani da bi bili prevladani, a same takve skupine marginalizirane.
Zato je i u nazivu Vijeća istaknut termin “nedemokratski”, a ne “totalitarni” režimi, što naglašuje onaj aspekt vladavine takvih nedemokratskih režima koji se može izjednačiti, a da se ne otvara pitanje izjednačivanja samih takvih režima, što je predmet drugačijega tipa rasprava, u kojima ne mora biti ni akademske ni potpune političke suglasnosti.

2. Pristup razlikama među pojedinim totalitarnim režimima
“Ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, Vijeće će uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima.” To stajalište iz Odluke o formiranju Vijeća podvlači razlike među pojedinim totalitarnim režimima, imajući u vidu i njihovu različitost u djelovanju, značenju i trajanju, dakle i evolucijske amplitude u odnosu na pojedine represivne sadržaje i prakse – s jedne strane ratni slom fašizma, a s druge strane više ili manje devolucijski karakter kolapsa komunizma, njihovu suprotstavljenost i različit odnos prema demokratskomu svijetu u trenutku borbe za goli opstanak demokracije i velikoga dijela čovječanstva u Drugom svjetskom ratu i dr. Sve to ima utjecaja na njihovu percepciju, pa onda i na zauzimanje posebnih, često suprotstavljenih stajališta.  Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile. Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.  Premda Vijeće polazi od uvažavanja razlika između navedenih nedemokratskih režima, svako “uvažavanje razlika”, barem implicite, sadržava i iskazivanje usporedbi. U javnim suprotstavljanjima usporedbe su katkad i same angažirane kao bumerang oživljavanja, pa i pozitivne rehabilitacije pojedinih razlika, kako bi se razlike u prošlosti prenijele i na razlike u sadašnjosti i budućnosti. Izražavamo vjerovanje da je takva pojava više izraz aktivnosti pojedinih užih političkih skupina sračunata na njihove političke profite, da joj je cilj vraćanje prošlosti kroz obnove sukoba u prošlosti kao sukoba u sadašnjosti, da takve orijentacije ne dijeli golema većina hrvatskoga naroda i građana Hrvatske te da takvim stajalištima ni u njihovim nehotičnim umanjenicama u radu Vijeća ne smije biti mjesta. Problem koji Vijeće treba rješavati manji je od usijanja koje se oko njega stvara, pod uvjetom da Vijeće djeluje prema načelima političke i znanstvene odgovornosti i savjesti, da korektno omeđi svoje mogućnosti i prava, ciljeve i preporuke te da se suprotstavi svakoj zlouporabi pojedinačnih i ekscesnih javnih pritisaka čija povika vodi produbljivanju političkih napetosti.
Nastavlja se

 

IZDVOJENA MIŠLJENJA
Ne slažemo se što sporna obilježja nisu „crvena zvijezda petokraka”, „srp i čekić” i pozdrav „Smrt fašizmu sloboda narodu”

Donosimo izdvojeno mišljenje članova Vijeća Mladena Ančića, Nataše Jovičić, Ive Lučića, Ante Nazora i Nevia  Šetića
Potvrđujemo kako „Dokument dijaloga” predstavlja važan iskorak u kulturi dijaloga, poglavito onoga o spornim pitanjima iz naše prošlosti. Istovremeno, on sadrži i neke propuste, preporuke i zaključke zbog kojih ga ne možemo prihvatiti u obliku u kakvom je predstavljen. U skladu s točkom 4. Zaključka Vijeća donesenog 28. veljače izražavamo vlastita stajališta koja dostavljamo Vladi kako bi bila sastavni dio dokumentacije Vijeća, odnosno „Dokumenta dijaloga”. Naše zamjerke odnose se u prvome redu na jasno vidljiv nedostatak konzistentnosti između dva zasebno nastala dijela „Dokumenta” - prvoga naslovljenog „Temeljna polazišta i preporuke” (str. 1-16) i drugoga naslovljenog ,,O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta” (str. 18-29). U prvome dijelu „Dokumenta”, koji je rezultat kolektivnoga rada i konsenzusa do kojega je on doveo, jasno je određeno kako „pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike. Ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile”. Iz toga je izveden jasan i logičan zaključak prema kojemu „nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava” (str. 2). No, u drugome dijelu teksta, „0 posebnom normativnom uređenju”, koji nije prošao istovrsnu proceduru kolektivne ovjere, gornja su načela jednostavno zanemarena što je rezultiralo time da su određeni dijelovi teksta i stajališta koja se u njima zagovaraju za nas neprihvatljiva. Ivo Lučić jedan je od potpisnika 1 / 10 Vijeća za suočavanje s prošlošću. To se odnosi prije svega na zanemarivanje zločina počinjenih u doba uspostave i punoga funkcioniranja (komunističkih) jugoslavenskih vlasti. U samome tekstu (str. 25) društveni problemi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni” korištenim tijekom Domovinskog rata od pripadnika HOS-a izvode se iz postupka administracije označenog kao „službena tolerancija” (s podrobnim opisom iste pojave preuzetim iz europske juridičke literature). Isti takav postupak državne administracije Republike Hrvatske nakon 1990. godine zamjetan je i u tretiranju masovnih zločina i kršenja ljudskih prava za vrijeme postojanja jugoslavenske države i komunističke vlasti. To što ta administracija do danas nije poduzela potrebne korake u istraživanju i rasvjetljavanju svih zločina, ali i kršenja ljudskih prava, koje su komunisti odnosno njihov režim počinili na teritoriju Republike Hrvatske u širokom vremenskom rasponu od 1941. do 1989. godine, razlog je izostanka pune svijesti o oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava, što bi onda stvorilo pravu činjeničnu podlogu i za današnje vrednovanje simbola te države i režima koji je u njoj bio na vlasti sve do 30. svibnja 1990. godine. Izravna je posljedica toga da simboli jugoslavenske države i komunističkog režima koji je u njoj bio na vlasti, a koji su na jednak način neustavni, nisu uvršteni na popis „prima facie spornih obilježja mržnje”, iako im je tu po svim parametrima mjesto. Dio tih simbola („crvena zvijezda petokraka”, zastava SFRJ...) dodatno je kompromitiran činjenicom da je osvajački rat protiv Hrvatske tijekom 1991,. godine pokrenut i vođen upravo pod tim simbolima, pa njihova javna uporaba vrijeđa i žrtve toga rata. Iz toga razloga smatramo nepotpunim, nedorečenim i u punome protuslovlju s idejama iz prvoga dijela, te zbog svega toga posve neprihvatljivim onaj dio teksta „Zaključaka i preporuka” koji glasi: “a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačnih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak ‘SS’, četnička kokarda, ustaško ‘U’, ustaški pozdravi ‘Za dom i poglavnika’ i ‘Za dom spremni’.” Slijedeći formulacije i ocjene višekratno spomenute u „Dokumentu dijaloga” nelogično je i za nas potpuno neprihvatljivo da među spomenuta jednoznačna sporna obilježja („prima facie sporna obilježja mržnje”) nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama komunističkoga totalitarizma, a to su na primjer simbol „crvene zvijezde petokrake”, simbol „srpa i čekića” i parola odnosno pozdrav „Smrt fašizmu sloboda narodu”. Kod toga ne možemo zaobići i naše neslaganje s neodgovarajućom usporedbom s europskom pravnom praksom i tretmanom ovakvih simbola. U širokim europskim razmjerima, s povijesnim iskustvom i naslijeđem (u prvome redu) zapadnih demokratskih država, simboli poput „crvene zvijezde petokrake” ne mogu imati iste konotacije pa onda ni tretman kakav imaju u društvu kakvo je hrvatsko. Naše društvo ima povijesno iskustvo života pod jugoslavenskom komunističkom vlašću, kao i iskustvo petogodišnjeg Domovinskog rata vođenog za očuvanje domovine i države, a protiv onih koji su taj rat pokrenuli upravo pod tim simbolima. Istodobno smo svjesni da ti simboli predstavljaju dio identiteta i ukupne društvene legitimacije dijela današnjega hrvatskog društva te stoga smatramo da je daljnji nastavak dijaloga koji je i doveo do nastanka „Dokumenta dijaloga”, uz temeljito znanstveno istraživanje, jedini način za izlazak iz pogubnog vrtloga Drugoga svjetskog rata i začaranoga kruga „rata simbola”! Konačno, podržavamo i naglašavamo poruku iz „Dokumenta dijaloga” (str. 20) prema kojoj „uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila, a koja su zapisana u članku 11. Ustava Republike Hrvatske te su razrađena u mjerodavnom zakonu”. U skladu s tim, a u cilju rekoncilijacije, treba raditi na stvaranju uvjeta (u skladu s navodima na str. 15-16) da se zbog odgovornosti i osjećaja prema sugrađanima koje takva znakovlja mogu uznemiriti i povrijediti, iz uporabe u javnom prostoru potpuno uklone simboli totalitarnih režima, uz iznimku koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe (obilježavanje datuma važnijih događaja i komemoracije) onih spornih obilježja koja se mogu tretirati i kao „višeznačenjska sporna obilježja”. U skladu s time, zbog određenih povijesnih okolnosti (stradanja većeg broja ljudi), mogu se preporučiti i područja („mjesta posebnog pijeteta”) na kojima nije primjereno koristiti ni pojedina „višeznačenjska sporna obilježja”.

Izdvojeno mišljenje člana Vijeća dr. sc. Željka Tanjića
Koja je logika zadržavanja komunističkih simbola?

Predstavljenim dokumentima, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, po mome sudu, ne udovoljava temeljnim zadaćama iz Odluke o osnivanju, osobito onima koje se odnose na davanje sveobuhvatnih preporuka za suočavanje s prošlošću. Bez takvog sveobuhvatnog pristupa, koji podrazumijeva sustavna istraživanja, utvrđivanje činjenica o naravi i posljedicama i ustaškog i komunističkog režima, promicanje društvenog dijaloga na temelju utvrđenih činjenica, odnosno istine, nije moguće istinsko suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima. Upravo suprotno, u tom slučaju priča o suočavanju služi samo nastavku ideološko-političke bitke za „ljepšu“ istinu i potiče nove sukobe. U istom smjeru vodi i prenaglašavanje značaja normativnog reguliranja simbola totalitarnih režima.
U slučaju prihvaćanja ovog dvodijelnog dokumenta Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima tim će dokumentima dati novi vijek trajanja staroj ljevičarskoj tezi kako je komunizam, uz sve totalitarne manjkavosti, ipak prihvatljiviji od fašizma. Takva teza je nepovijesna, nedokaziva i, u hrvatskom slučaju, potpuno neprikladna.
U hrvatskom se Ustavu NDH ne priznaje, a ZAVNOH priznaje kao jedno od povijesnih stanja koja dokazuju povijesni kontinuitet hrvatske državnosti. Time se suvremena Hrvatska drastično i definitivno obračunala s režimom NDH, jer mu je, zbog kolaboracije s nacifašizmom, zanijekala upravo ono zbog čega je ona i nastala – stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. 0 tome dalje i ne treba raspravljati, nego se diviti hrvatskom Ustavu koji je odbacio NDH, usprkos povijesnoj težnji hrvatskoga naroda za slobodnom i samostalnom državom. Isto tako, komunizam je odbačen u Ustavu RH! U preambuli Ustava, u onoj istoj u kojoj je prihvaćen ZAVNOH među dokaze povijesne državnosti „nasuprot“ stvaranju NDH, odbačen je i komunistički sustav jer hrvatski Ustav kaže: „…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava.“
Hrvatski Ustav je odbacio komunistički sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen? Koja je onda logika zadržavanja komunističkih simbola? Odbačen politički, ekonomski, društveni i svaki drugi komunistički sustav, a simboli ostaju. Zašto? Kojom logikom? Budući da je komunistički sustav osuđen u Europi i u Hrvatskoj, simboli toga sustava ne mogu se upotrebljavati u demokratskom društvu.
Hrvatsku ne obvezuje praksa zapadnih zemalja EU-a, jer one nisu prošle kroz povijesno iskustvo komunizma koji je u Hrvatskoj bio na vlasti punih četrdeset i pet godina. Kolikogod je ustaštvo negativno djelovalo na hrvatsko društvo, ne samo zbog svojih brutalnosti, nego i zbog kompromitiranja hrvatske borbe za slobodu i nezavisnost, nema nikakve dvojbe da je materijalistički, represivni i pseudosocijalni komunistički poredak najviše odgovoran za nazadovanje hrvatskog društva i njegovu sporu obnovu u proteklih dvadeset i osam godina tranzicije.
Zato uporaba crvene zvijezde u Francuskoj i Italiji ne može imati jednako značenje ili iste posljedice kao u Hrvatskoj.
Minimalna zadovoljština što se nudi zabranom „velikosrpskih simbola“ i legalizacijom ,,ZDS“ u grbu HOS-a samo naglašava logiku dvostrukih mjerila i jednostrukog otvaranja starih rana.
Ne samo da Hrvatska nije prošla kroz dekomunizaciju, ne samo da nije provedena lustracija, ne samo da još uvijek nemamo pouzdanih znanstvenih vodiča u sve aspekte komunističke diktature, nego se stvara dojam da svaki put kad je Hrvatska na rubu osvješćenja o naravi komunističkog totalitarizma, netko podmetne leđa da se proces prekine i usmjeri neplodnim stranputicama.
U hrvatskom slučaju postoji samo jedno rješenje glede simbola i tumačenja totalitarnih režima-puna sloboda korištenja i rasprave. Hrvatski narod nije nedorastao da, na osnovi vlastitih iskustava, ne bi mogao procijeniti tko je u pravu, a tko u krivu kad je riječ o sučeljavanju s prošlošću. Oni koji bi slobodu dijelili na komadiće, uspjet će samo u tome što će proizvesti nove runde ideoloških sukoba – jednu vrstu verbalnog građanskog rata. Ne bi bilo dobro kad bi naš narod zaključio da je to prikrivena želja onih koji donose ovakve prijedloge.
Iz ovih, kao i iz drugih razloga koje ovdje ne navodim, ne slažem se s prijedlogom završnog dvodijelnog dokumenta Vijeća i ne mogu mu dati svoj glas.
Zalažem se, poput drugih kolegica i kolega, da ne bude zabrana, da radimo na edukaciji, znanstvenim istraživanjima i svim drugim oblicima razotkrivanja mehanizama djelovanja totalitarnih i nedemokratskih režima kako bismo kroz istinu o njima mogli doći do društvene katarze i pomirenja i tako omogućiti hrvatskom društvu novi zamah u njegovom razvoju. To se posebice odnosi na razdoblje komunizma koje je i dalje neistraženo i čiji su nedemokratski i totalitarni korijeni i ishodi i dalje često prikrivani.

 

Your are currently browsing this site with Internet Explorer 6 (IE6).

Your current web browser must be updated to version 7 of Internet Explorer (IE7) to take advantage of all of template's capabilities.

Why should I upgrade to Internet Explorer 7? Microsoft has redesigned Internet Explorer from the ground up, with better security, new capabilities, and a whole new interface. Many changes resulted from the feedback of millions of users who tested prerelease versions of the new browser. The most compelling reason to upgrade is the improved security. The Internet of today is not the Internet of five years ago. There are dangers that simply didn't exist back in 2001, when Internet Explorer 6 was released to the world. Internet Explorer 7 makes surfing the web fundamentally safer by offering greater protection against viruses, spyware, and other online risks.

Get free downloads for Internet Explorer 7, including recommended updates as they become available. To download Internet Explorer 7 in the language of your choice, please visit the Internet Explorer 7 worldwide page.